Uvodno izlaganje dr. Bože Ljubića na Otvorenoj tematskoj sjednici Odbora za Hrvate izvan Hrvatske

Ustavni i politički položaj Hrvatskog naroda u B i H 20 godina nakon Daytona ( Prof.dr.sc. Božo Ljubić, predsjednik Odbora, Hrvatski sabor 08. lipnja 2016.)

Današnja Bosna i Hercegovina uspostavljena na osnovu Daytonskog/Pariškog mirovnog sporazuma, je podijeljena na dva entiteta: Federaciju BiH i Republiku Srpsku.

Jedna država s tri konstitutivna/tvorbena naroda i dva entiteta – jedan s izrazitom srpskom većinom i dominacijom, a drugi s izrazitom bošnjačkom većinom i institucionalnom dominacijom. I Hrvatima, koji se već dvadeset godina bore za institucionalnu jednakopravnost s ostala dva naroda.

 Kako je i zašto do ovoga došlo, koja je bila uloga Hrvatske u odnosu na Hrvatsko pitanje u B i H, tada i koja bi trebala biti danas?

 Stvaranju Daytonskog sporazuma prethodilo je stvaranje Federacije B i H na osnovu Washingtnskog mirovnog sporazuma potpisanog 18. ožujka 1994. godine. Republika Hrvatska je uz Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i Republiku Bosnu i Hercegovinu bila supotpisnica preliminarnog Sporazuma o stvaranju Federacije BiH. Njime je dogovoreno stvaranje Federacije BiH kao zajednice hrvatskog i bošnjačkog naroda, s ciljem kasnijeg federaliziranja cijele države. Sporazum je u ime Hrvatske potpisao dr. Mate Granić – ministar vanjskih poslova,  a u ime  R BiH  dr. Haris Silajdžić i HR H-B Krešimir Zubak.

Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjedatelj Predsjedništva BiH Alija Izetbegović potpisali su tom prigodom i Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između RH i buduće bošnjačko-hrvatske federacije u BiH, a premijer BiH Haris Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća Herceg Bosne, Krešimir Zubak potpisali su Nacrt Ustava Federacije Hrvata i Bošnjaka u BiH ( time su ovi dokumenti postali također dio međunarodnog mirovnog sporazuma).

Prema Ustavu Federacije BiH iz 1994. godine, Dom naroda Parlamenta Federacije, sastojao se od 30 zastupnika Bošnjaka i 30 zastupnika Hrvata, kao i određenog broja zastupnika drugih naroda, što je jamčilo Hrvatima visok stupanj institucionalne jednakopravnosti s Bošnjacima na razini Federacije BiH. Prema prvotnom Ustavu FBiH pri izboru predsjednika i dopredsjednika Federacije Klub bošnjačkih i Klub hrvatskih zastupnika u Domu naroda kandidirali su zasebno po jednu osobu, a oba dužnosnika trebali su zajedno odobriti Zastupnički i Dom naroda, uključujući većinu glasova bošnjačkih zastupnika i većinu glasova hrvatskih zastupnika u Domu naroda. Takav Dom naroda Parlamenta FBiH je na učinkovit način osiguravao jednakopravnost i konstitutivnost Hrvata u tom entitetu. Iako važne odredbe Washingtonskog sporazuma nisu nikada ni provedene, kao što je sporazumom o konfederaciji Federacije BiH i Republike Hrvatske, kao i  uvođenje županijskog sustava na cijelom teritoriju BiH, Washingtonskim sporazumom stvorene vojne i političke pretpostavke za okončanje rata u Bosni i Hercegovini, pa prema tome ovaj mirovni sporazum ima podjednak značaj kao i Daytonski sporazum, u čijoj sjeni je neopravdano ostao.

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini je parafiran 21. studenog 1995. u Daytonu, a potpisan  18. prosinca u Parizu. Kako je naprijed navedeno potpisnik u ime Hrvatske je bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Bez obzira što je aneksom 4 Daytonskog Sporazuma – Ustavom B i H, uspostavljena asimetrična struktura koja je u startu tri konstitutivna naroda stavila u nejednak položaj i bez obzira što neki segmenti Washingtonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma nisu nikada provedeni, ovi sporazumi su jamčili Hrvatima  kakve takve institucionalne instrumente zaštite kolektivnih nacionalnih prava sve do nametnutih promjena ovih sporazuma.

Prve su ozbiljnije promjene za dekonstituiranje Hrvata izvršene na inicijativu voditelja misije OESS-a u BiH Roberta Barryja, koji je pred same opće izbore 2000. nametnuo izmjenu Izbornog zakona. Tim izmjenama omogućeno je da izaslanike u Domu naroda Parlamenta FBiH, bez obzira na njihovu nacionalnost, mogu predlagati i birati svi zastupnici u skupštinama županija Federacije BiH, čime je potpuno promijenjena suština funkcije toga doma, prvotno namijenjenog zaštiti političkih prava i političkoj reprezentaciji upravo konstitutivnih naroda.

Izmjene su naročito pogađale Hrvate jer u 6 od ukupno 10 županija Hrvati predstavljaju jasnu, u nekima i izrazitu manjinu stanovništva.

Proces započet Barryjevim amandmanima nastavio je visoki predstavnik Wolfgang Petritsch izravnim intervencijama u sam ustavni poredak FBiH i BiH. Petritsch je u travnju 2002. godine donio ukupno 36 amandmana na Ustav FBiH. Slijedom ovih amandmana promijenjen je način izbora zastupnika za Dom naroda Parlamenta FBiH koji je vrijedio u ustavima kao dijelovima Washingtonskih i Daytonskih mirovnih sporazuma uglavnom na štetu Hrvata. Kvote izaslanika/delegata za Dom naroda po županijama omogućavaju, strankama za koje glasaju Bošnjaci da u županijama u kojima taj narod predstavlja većinu stanovništva izaberu dvotrećinsku većinu članova Bošnjačkog kluba, dvotrećinsku većinu  članova Srpskog kluba te apsolutnu većinu kluba  pripadnika »Ostalih“.

Uz to većinske bošnjačke županije biraju više hrvatskih izaslanika u Dom naroda, nego većinske hrvatske županije!!!

S obzirom da je sukladno ovim nametnutim promjenama promijenjena i kvota izaslanika svakog naroda neophodna za predlaganje predsjednika Federacije, s najmanje jedne polovine, prema Washingtonu i Daytonu, na najmanje jednu trećinu, to je omogućilo bošnjačkim strankama da predlože „svog“ Hrvata za predsjednika Federacije, a kako predsjednik Federacije po Ustavu imenuje Vladu, a potvrđuje je samo Zastupnički dom, (u kojem Bošnjaci imaju apsolutnu većinu) to je imalo za posljedicu da smo u dva četverogodišnja mandata nakon 2002. imali vlade bez hrvatskog izbornog legitimiteta.

Nadalje, izbor Željka Komšića kao “predstavnika“ Hrvata u dva četverogodišnja mandata u Predsjedništvo B i H bošnjačkim glasovima, izbor Emila Vlajkija za potpredsjednika RS iz reda hrvatskog naroda srpskim glasovima itd.

Naravno, sve ovo ima dramatične  posljedice na svakodnevni život građana hrvatske nacionalnosti, kako u sferi raspolaganja rezultatima svog rada, tako u sferi raspolaganja prostorom i prirodnim resursima, u sferi jednakosti pred  pravosudnim tijelima itd.

Primjer prvi:

Zakon o porezu na dodanu vrijednost te raspodjela prikupljenih prihoda za posljedicu ima prelijevanje sredstava iz poduzeća, općina i županija s hrvatskom većinom na područja s većinom drugih naroda.

Primjer drugi:

Preglasavanjem hrvatskih ministara u Vladi Federacije donesen je protuustavan Zakon o prostornom planiranju i na osnovu njega Prijedlog prostornog plana u kojem se određeni lokalitet proglasi za kulturno historijski spomenik od „federalnog značaja“, onda mu se obuhvat proširi desetak put, čime područje „spomenika“ biva stavljeno u nadležnost središnjih institucija u Sarajevu glede građenja i investiranja, odnosno izuzeto iz nadleštva  većinskih hrvatskih općina i županija na čijem se teritoriju nalazi.

Primjer treći:

Zakon o javnom RTV sustavu je donesen preglasavanjem svih hrvatskih zastupnika u oba doma Parlamentarne skupštine B i H, a nakon rješavanja u Ustavnom sudu B i H, povodom isticanja vitalnog nacionalnog interesa od strane Kluba Hrvata u Domu naroda, preglasavanjem i svih sudaca Hrvata u Ustavnom sudu. Posljedica je diskriminirajuća pozicija hrvatskog naroda u javnim elektronskim medijima i uporno blokiranje osnivanja „kanala na hrvatskom jeziku.

Primjer četvrti: Pravosudni sustav

U Bosni i Hercegovini postoji ukupno 7 krovnih institucija u sferi pravosuđa: Vrhovno tužiteljstvo i sud Federacije B i H i Republike Srpske, Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće B i H (koje imenuje sve suce i tužitelje) te Tužiteljstvo i Sud  B i H. Vjerovali ili ne niti na čelu jedne od ovih institucija nije Hrvat. O nacionalnom sastavu sudaca i tužitelja u ovim institucijama vam ne trebam niti govoriti. Posljedica je da je danas bio kriv ili prav „najlakše“ uhapsiti Hrvata bilo da je predsjednik države bilo da je branitelj. Upravo zbog selektivnog pristupa istragama i procesima prema pripadnicima HVO-danas je većina zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane zabrinuta, mnogi su odvojeni od svojih obitelji ovdje u Hrvatskoj, posebno što tužiteljstvo BiH u optužnicama rabi apsurdnu formulaciju prepisanu iz optužnice i prvostupanjske presude „hrvatskoj šestorci“ u Den Haagu o tzv. Udruženom zločinačkom pothvatu.

Za sve to vrijeme Hrvatska je, najblaže rečeno nezainteresirano i nijemo promatrala kako se krše međunarodni mirovni sporazumi, čiji je Hrvatska jamac i potpisnik, i to na štetu vlastitog naroda u B i H!!! 

Kao što vidite ovdje sam vrlo malo govorio o položaju Hrvata u entitetu Republika Srpska. Dovoljno je reći da su Hrvati o ovom entitetu pred potpunim nestankom. Od nekih 200 tisuća koji su živjeli na teritorijima koja sada pokriva ovaj entitet, ostalo je niti 5% prijeratnog stanovništva. Stradanje u ratu koje ima razmjere nečega što se obično naziva genocidom, poslije rata je nastavljeno aktivnom opstrukcijom povratka dok su danas metode demotivacije na povratak mnogo suptilnije.

Sve ovo ima za posljedicu da Hrvati napuštaju Bosnu i Hercegovinu.

Da prijeti gubitak hrvatskog nacionalnog političkog subjektiviteta u B i H, što bi onda imalo katastrofalne posljedice, ne samo za stabilnost i opstanak Bosne i Hercegovine već, kratkoročno i za stabilnost Hrvatske i čitave regije a dugoročno i za sami suverenitet i teritorijalni integritet Hrvatske.

Naime, nekoherentno državno uređenje, neriješeno nacionalno pitanje sva tri naroda, neravnopravna pozicija Bošnjaka u RS, Srba u Federaciji i Hrvata u oba entiteta i na razini države, uzroci su kako horizontalnog uzajamnog nepovjerenja tako i vertikalnog nepovjerenja u institucije države.

 

Posljedice su stalne tenzije, bujanje vjerskog i političkog radikalizma, zastoj u reformama i politička nestabilnost s mogućnošću dalje destabilizacije.

Dame i gospodo,

Danas su na političkoj sceni Bosne i Hercegovine prisutne sve tri predratne političke paradigme, odnosno pokušaji realizacije ratnih ciljeva drugim sredstvima.

  • Prije rata politički predstavnici Srba nisu željeli nikakvu Bosnu i Hercegovinu i danas su aktualne snažne secesionističke tendencije.

 Bošnjaci su ju željeli kao centraliziranu unitarnu republiku i iste tendencije su i danas prisutne u mainstream bošnjačkoj politici.

 Hrvati su htjeli samostalnu Bosnu i Hercegovinu, ali federalno ustrojenu što je i bila suština „livanjskog pitanja“. Mi politički predstavnici Hrvata i danas, okupljeni u Hrvatskom narodnom saboru, smatramo da jedino Bosna i Hercegovina ustrojena po federalnom principu ima smisla i može rezultirati samoodrživom i stabilnom državom.

Vrijeme je da se Hrvatska probudi i da konačno povede računa o vlastitim dugoročnim državnim i nacionalnim interesima!!!

Pozivajući se na stavak 2. članka 10. Ustava Republike Hrvatske u kojem je navedeno da se “dijelovima hrvatskoga naroda u drugim državama jamči osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske”; te temeljem činjenice da Hrvatska, kao potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma, te punopravna članica Europske unije i NATO saveza, ima interes, odgovornost i obvezu brinuti o regionalnoj sigurnosti i stabilnosti, smatramo kako se Hrvatska treba aktivnije angažirati kako bi hrvatski narod u BiH postao jednakopravan s ostala dva naroda, i kako bi BiH postala stabilna i funkcionalna država.

Zahvaljujemo Republici Hrvatskoj koja je animirala svoje partnere unutar Europske unije po pitanju zauzimanja specifičnog pristupa procesu integracije Bosne i Hercegovine u EU.

Pri tome, taj specifičan pristupni put treba uzeti u obzir posebnosti BiH kao federalne države tri konstitutivna naroda i ostalih građana, koji ravnopravno, na temelju federalnog ustava, i načela legitimiteta, suvereno ‘su-odlučuju’ (kao što je to praksa u EU) o svim pitanjima vezanim za njihovu pojedinačnu i zajedničku perspektivu u okvirima BiH kao zajedničke države.

Jedino takva ravnopravnost može osigurati dugoročnu stabilnost i održivost Bosne i Hercegovine.

Iako se svaki zahtjev za ravnopravnost Hrvata pokušava diskreditirati na način da je „treći entitet put ka disoluciji“, ovdje želimo naglasiti da je unutarnji ustroj kroz tri entiteta – odnosno tri federalne (teritorijalno diskontinuirane) jedinice, gdje bi u svakom od entiteta po jedan narod bio u većini, a sva tri naroda konstitutivna u sva tri entiteta – tek jedan od mogućih modela unutarnjeg ustroja, uz mnoštvo varijeteta neteritorijalne autonomije.

Ukratko, Bosnu i Hercegovinu stabilnom i samoodrživom može učiniti samo korjenita ustavna reforma, temeljena na naprijed navedenim načelima.

Ono što Hrvatska do sada nije koristila, a trebala je, a vjerujem da niti sada nije kasno, a to je :

Zahtjev za priključenje Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira!

Nije normalno da su u tom Upravnom odboru zemlje svjedoci ( Turska npr.), a nisu zemlje jamci i potpisnice kao što su Hrvatska i Srbija.

Predlažem da se Odbor u zaključku današnje sjednice obveže u najkraćem roku pripremiti prijedlog Deklaracije u odnosu na Hrvatsko pitanje u B i H koju će ponuditi Saboru na raspravu i usvajanje.

Hvala na pozornosti!