Reakcija na pismo gospodina Cerića

 

Bivši reis-u-lema Islamske zajednice BiH i kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH na prethodnim izborima dr. Mustafa Cerić, osjetio se prozvanim i pozvanim odgovoriti na otvoreno pismo koje sam nekoliko dana ranije uputio bošnjačkom članu Predsjedništva BiH gospodinu Bakiru Izetbegoviću.

Dvojio sam da li odgovarati gospodinu Ceriću, ne samo stoga što je odgovorio na pismo koje njemu nije bilo niti upućeno, nego i zato jer je sadržaj i stil njegovog „odgovora“ takav da s njime nije moguće uspostaviti bilo kakvu racionalnu, smislenu, na argumentima i činjenicama zasnovanu komunikaciju, a kamo li polemiku. U svome odgovoru gospodin Cerić iznosi isključivo vlastite emotivno utemeljene dojmove o raznim pojavama i temama koje imaju malo ili uopće nemaju veze s onim o čemu sam u svome pismo govorio.

Gospodin Cerić je, reklo bi se, promašio temu. Umjesto da se referira na činjenice, pojmove, teze i interpretacije iznesene u mome pismu, te ponudi neko svoje, logički artikulirano alternativno tumačenje iz kojeg je jasno s čime se slaže a s čime ne slaže u mome pismu, u kojem dijelu i zašto, te na koje činjenice, argumente i koncepte se poziva, gospodin Cerić nasumično, i nekonzistentno iznosi vlastite dojmove, te relativizira i banalizira sadržaj i moga i svoga pisma. Samodopadno mudrijašenje, bahatost, relativiziranje, jeftino moraliziranje i etiketiranje, odnosno, odsustvo bilo kakve suvisle i racionalne argumentacije koja se referira na provjerljive činjenice i konzistentne kriterije je nažalost postalo standard javne komunikacije kod nas.

Kako, ipak, ne bih ostao samo na načelnoj razini, kada sam se već odlučio reagirati na odgovor gospodina Cerića, osvrnut ću se na neka stajališta u njemu iznesena.

Na samom početku pisma gospodin Cerić kaže: „Naprotiv, Bošnjaci misle da je Bakir Izetbegović, kao i drugi bošnjački lideri, odgovoran za visoko povlašten položaj Hrvata u politici i ekonomiji u Bosni“. Nakon ovakve izjave čini mi se kako gospodin Cerić nije ni pročitao moje pismo u cijelosti, ili ga nije razumio, ili pak svjesno ignorira i negira egzaktne i provjerljive činjenice u njemu iznesene. Stupanj jednakopravnosti, naime, određuje se na osnovu jasnih kriterija i provjerljivih parametara, a ne mišljenja utemeljenog na dojmovima i očekivanjima. Vjerujem kako gospodin Cerić govori istinu kada tvrdi da Bošnjaci misle kako Hrvati imaju povlašten položaj u BiH. Kada bi se njega i onih u čije ime govori pitalo, Hrvatima kao konstitutivnom narodu, bi u potpunosti bila ukinuta ustavom zajamčena konstitutivnost i bili bi svedeni na pripadnike bosanske nacije katoličke vjeroispovijesti.

Kada prethodno imamo u vidu lakše ćemo shvatiti zašto gospodin Cerić u svome „odgovoru“ dosljedno provodi redukciju imena zemlje i države Bosne i Hercegovine na naziv Bosna. Iz konteksta cijelog „odgovora“, te još više na osnovu njegovog dosadašnjeg javnog i političkog djelovanja, zaključujem kako ova redukcija nije motivirana ekonomičnošću izričaja već ima dublje političke konotacije.  Te konotacije postaju jasnije kada se izbacivanju Hercegovine iz naziva države pridoda i odluka najutjecajnijih društvenih, političkih, akademskih i vjerskih krugova da se jezik Bošnjaka nazove bosanskim a ne bošnjačkim, analogno jezicima druga dva naroda u BiH. Te konotacije nedvojbeno vode prema projektu kojega ja i gospodin Cerić vrlo aktivni sudionik: država Bosna, bosanska nacija i bosanski jezik, a država „građanska“  uređena po načelu jedan čovjek jedan glas. I sve to s Bošnjacima kao temeljnim i vladajućim narodom.

Iako bi velikobošnjački/bosanski nacionalisti i unitaristi željeli rado izbaciti Hercegovina iz naziva države argumentirajući to tobožnjim kontinuitetom bosanske državnosti u kojem bi Hercegovina bila samo južna bosanska provincija, istina je drugačija. Bosna i Hercegovina se sastoji od dvije povijesne zemlje Bosne i Humske zemlje – Hercegovine, s tim da se Hum prvi put spominje u pismu pape Ivana X iz 925. godine a  „zemljica Bosna“ u rukopisu Konstatina Porfirogeneta oko 950. godine.

U isti kontekst bih stavio i poruku koja je meni osobno upućena na kraju pisma. Citiram:“Volio bih da ste Bosanac, koji voli svoju zemlju i koji je ponosan na svoju državu“. Neovisno o tome što gospodin Cerić od mene očekuje, zbog svekolike javnosti i vlastite vjerodostojnosti želim kazati kako volim svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu. Svoju ljubav i privrženost sam dokazivao čitav život radeći i kao liječnik i kao politički dužnosnik i u miru i u ratu, i u Sarajevu i u Mostaru. A Bosanac, pri tom, ne mogu biti iz prostog razloga jer sam Hrvat i Hercegovac, stoga mogu biti bosanskohercegovački državljanin i domoljub, ali nikako Bosanac.

Što se ponosa tiče, na državu Bosnu i Hercegovinu, kakva je  skrojena u Daytonu, a još više kako je prekrojena nametnutim amandmanima od strane W. Petritscha i zakonima temeljenim na tim amandmanima, na državu podijeljenu na dva entiteta jedan s srpskim imenom i srpskom dominacijom i drugi koji se negiranjem prava hrvatskog naroda pretvara u bošnjačku repliku Republike Srpske.  Na državu BiH u kojoj Bošnjaci biraju hrvatske političke predstavnike, a bošnjački politički predstavnici sustavno preglasavaju hrvatske i otimaju im nadležnosti, na državu u kojoj se bez kazne može ubiti hrvatskog doministra i premlatiti člana izbornog povjerenstva ne mogu niti želim biti ponosan,  niti bi to itko normalan trebao biti.

Zato kada gospodin Cerić govori o tome kako smo sami i dobrovoljno prihvatili i potpisali Washingtonski i Daytonski mirovni sporazum, podsjećam njega i svekoliku javnost u Bosni i Hercegovini i izvan nje da ga nikada ne bismo potpisali da smo znali da se ostali potpisnici ugovora neće držati onoga što su potpisali. Nismo bili oduševljeni Daytonom, ali smo ga potpisali. A mi do svoga potpisa držimo i stojimo iza njega, i ne tražimo ništa drugo do ono što smo imali u trenutku kada smo potpisivali ta dva ugovora. Problem je nastao kada su neki međunarodni predstavnici, uz blagoslov a možda i na poticaj, velikobošnjačkih i „velikobosanskih“ unitarista počeli provoditi institucionalno nasilje i mijenjati Washingtonski i Daytonski sporazum i njima pripadajuće ustave protivno duhu i temeljnim načelima tih sporazuma. A ta načela su načela federalizma i konsocijacijske demokracije, načela konstitutivnosti i jednakopravnosti konstitutivnih naroda, načela legitimnog predstavljanja, pariteta i konsenzusa. Svi potpisnici Washingtonskog i Daytonskog sporazuma su se obvezali poštovati i u praksi provoditi ta načela. Ta načela gospodin Cerić i oni u čije ime govori ne samo da ne poštuju već ih sustavno krše i negiraju.

Kao što rekoh na početku ovog odgovora dvoumio sam se da li odgovarati gospodinu Ceriću ili ne, posebice što je u svom pismu naveo da je osnovni razlog što se osjetio prozvanim odgovoriti bio naslov pisma. S tim u vezi želim pojasniti da je naslov pisma bio urednička intervencija, razni urednici su mome pismu u svojim medijima davali različite naslove. Predlažem gospodinu Ceriću da se zapita zašto je većina sarajevskih medija upravo moje kratko referiranje na islamizaciju stavila u njihov urednički naslov.

Motiv da napišem otvoreno pismo Gospodinu Izetbegoviću, nije bio da pokrenem polemiku već da kao građanin i politički dužnosnik, privržen i odan zemlji Bosni i Hercegovini posvijestim svima nama kojih se to tiče, kako Bosna i Hercegovina može biti stabilna, funkcionalna i samoodrživa država samo ako se temelji na jednakopravnosti konstitutivnih naroda, odnosno, dogovoru legitimnih predstavnika naša tri konstitutivna naroda. Na žalost, danas u državi Bosni i Hercegovini niti ima jednakopravnosti konstitutivnih naroda, niti dogovora njihovih legitimnih političkih predstavnika. Štoviše, nema ni sigurnosti da svaki narod slobodno i samostalno može barem izabrati svoje političke predstavnike. I gospodin Ceriću i ja znamo, a nadam se i da zainteresirane bosanskohercegovačke i međunarodne javnosti to znaju, tko manipulira načelom legitimiteta predstavljanja i zašto, i tko je odgovoran zašto još uvijek nismo promijenili, institucionalnim nasiljem Visokog predstavnika nametnute odredbe bosanskohercegovačkih ustava i Izbornog zakona koje to omogućuju, odredbe koje su protivne i Ustavu i zdravom razumu.

 

S poštovanjem,

Dr. Božo Ljubić