Presuda “šestorki” može narušiti stabilnost BiH

Žalbena presuda u predmetu ‘Prlić i ostali’ imat će implikacije ne samo na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Hrvate u Bosni i Hercegovini i stabilnost u Bosni i Hercegovini nego i na Republiku Hrvatsku. Ukoliko žalbena presuda utvrdi da su dužnosnici RH, dr. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i drugi hrvatski dužnosnici bili pripadnici udruženog zločinačkog pothvata, takva presuda osim stigme zločinačke politike RH imat će i znatne financijske posljedice.

Piše: Nika Pinter/Jutarnji list

U listopadu ove godine navršit će se 19 godina od mog prvog sudjelovanja u obrani optuženih bosanskohercegovačkih Hrvata pred MKSJ. Bio je to slučaj Kupreškić. Predmet sa najduljm trajanjem u kojem sam sudjelovala, je predmet ‘Prlić i ostali’.

Život na čekanju, koji traje od travnja 2004.g od uručenja optužnice, Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću traje i nakon što je žalbena rasprava u predmetu Prlić i ostali pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) završila 28.ožujka 2017. Sada preostaje čekanje konačne, pravomoćne presude.

Žalbena presuda u predmetu ‘Prlić i ostali’ imat će implikacije ne samo na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Hrvate u Bosni i Hercegovini i stabilnost u Bosni i Hercegovini nego i na Republiku Hrvatsku. Ukoliko žalbena presuda utvrdi da su dužnosnici RH, dr. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i drugi hrvatski dužnosnici bili pripadnici udruženog zločinačkog pothvata, takva presuda osim stigme zločinačke politike RH imat će i znatne financijske posljedice.

Prvostupanjski postupak koji je vođen od ožujka 2006. nije bio medijski praćen, nije bio važan političarima Republike Hrvatske niti političarima hrvatske komponente Bosne i Hercegovine. Ignoriranje postupka, ignoriranje težine optužbe i nespornih činjenica, za mene osobno, je neshvatljivo.

Nepravomoćna presuda od svibnja 2013., također nije pobudila interes javnosti i politike.

A trebala je.

Dvadeset se godina uporno stvarala slika o Hrvatima koji razbijaju cjelovitu BiH, a svoje zločinačke ciljeve provode agresijom na BiH i činjenjem ratnih zločina nad Bošnjacima, prema unaprijed smišljenom, zajdničkom kriminalnom planu pripajanja dijela Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.

A dokazi upućuju na drugi zaključak.

Onaj tko je napadnut, tko se brani, ne može imati kriminalni plan.
Pitanja koja su, u rijetkim prilikama, postavljana, bila su jesu li i koliko predstavnici politike Republike Hrvatske pomogli obranama i jesu li mogli više.

Osobno mi je nehvatljivo da je hrvatska politika kroz sve te godine, bez reakcije, dopustila da tolika količina neistina i iskrivljenih činjenica ostane bez odgovora. Nije lako razumjeti Bosnu i Hercegovinu i svu kompleksnost odnosa koji su u njoj vladali i vladaju.

Ali, izvan sudnica, nitko se nije potrudio da odgovori na neistinite tvrdnje i da inzistira na utvrđivanju i prikazivanju istine putem nespornih dokaza. Nije se argumentirano pobijalo neistine izrečene o Republici Hrvatskoj, njezinoj umješanosti u rat u BiH i navodnoj agresij na BiH, nego su prostor imale osobe koje su poluistnama i vođene osobnim intersima stvarale negativnu sliku o Republici Hrvatskoj.

A sve su čnjenice bile na raspolaganju. Kroz izjave svjedoka, kroz ratne dokumente, kroz dokumente međunarodnih pregovora, mirovnih konferencija.

Slobodan Praljak u svojim knjigama nije docirao niti nametao mišljenje, nego je sakupio dokumente i njima ukazivao na čnjenice koje pobijaju plasirane neistine i polustine koje su se valjale po medijima i bile nepobijane od politike. Knjige, zapravo baza dokaza o nespornim činjenicama, na žalost nitko nije čitao, niti koristio kako bi se argumentirano suprotstavio stvaranju slike o Hrvatma zločincima, agresorima i okupatorima.

O događajma i odnosima Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, pisali su i govorili oni koji su se služili neistinama, koji su svjesno ignorirali dokaze o činjenicama:

– da zbog agresje JNA, nakon Hrvatske i na Bosnu Hercegovinu – niti jedna republička institucija u Bosni i Hercegovini nije normalno funkcionrala i bila u mogućnosti osigurati normalno funkcioniranje Republike Bosne i Hercegovine;

-da Bosne i Hercegovine ne bi bilo da nije bilo Hrvata koji su izašli na referendum u ožujku 1992. i time omogućili i priznanje Bosne i Hercegovine kao samostalne države;

-da je dr. Franjo Tuđman na prijedlog Vlade RH i temeljem zaključka Sabora Republike Hrvatske donio Odluku o priznanju Socijalisičke Republike BiH 7.4.1992.

-da je Republika Hrvatska, koja je bezrezervno i u potpunosti pomagala Bosni i Hercegovini, logistički, humnitarno, vojno, doslovno omogućila opstanak BiH (Peter Galbright, kao svjedok na suđenju je rekao “da nije bilo Hrvatske, BiH ne bi opstala”);

-da je Republika Hrvatska primila preko 600.000 izbjeglica i prognanih iz BiH i situirala ih,

-da su osnovane eksteritorijalne škole Bošnjaka u Republici Hrvatskoj

-da su ranjeni pripadnici Armije BiH, kao i Bošnjaci, cijelo vrijeme sukoba liječeni u bolnicama u Republici Hrvatskoj

-da je Republika Hrvatska svo naoružanje za BiH propuštala preko svojeg teritorija u vrijeme najžešćih ratnih sukoba između HVO i Armije BiH;

– da je Bosna i Hercegovina u Republici Hrvatskoj imala centre za obuku bošnjačkih vojnika, a da su na području Republke Hrvatske 1992. formrane postrojbe ABiH (77 brigada, Berbir brigada, Handžar brigada i 17 brigada;)

-da je Armija BiH imala svoja vojno ekonomska predstavništva na prostoru Republike Hrvatske; da je u Republici Hrvatskoj za cijelo vrijeme sukoba Štab Vrhovne komande oružanih snaga RBIH imao logističke centre

-da su HVO i Armija BiH dvije vojske iste države BiH i da ABIH nije bila jedina legalna vojska u Bosni i Hercegovini,

-da su časnici HV – Muslimani, prešli u ABiH, a u HV zamrznuli i zadržali sva prava, jednako kao i časnici HV koji su otišli u HVO,

-Nikada u povijesti ratovanja jedan narod,nkao šo su Hrvati, nije tako i toliko pomagao drugi narod –Bošnjake – Muslimane – i onda kada su ovi drugi okrenuli svoju vojsku, A BiH, protiv Hrvata – HVO – u BiH.

-Hrvatska Republika Herceg Bosna nastala je kao rezultat pregovora sve tri starne u Bosni i Hercegovini i međunarodnih predstavnika Owena i Stotenberga u rujnu 1993., o tome postoje dokumenti (na primjer Sporazum o konfederaciji između Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića od 14.9.1993.; Zajednička Deklaraciju Alije Izetbegovića i Momčila Krajišnika (umjsto Karadžića) od 16.9.1993. i brojni drugi)

-Službeni predstavnci Hrvata HZ HB bili su prisutni na svim međunarodnim pregovorima zajedno sa predstavnicima druga dva konstitutivna naroda – Srba i Bošnjaka.

Analiza dokumenata s mirovnih pregovora pokazuje činjenice kako su Hrvati iz BiH, uz sudjelovanje dr. Franje Tuđmana, na kojem sudjelovanju i involviranosti su inzistirali međunarodni predstavnici i međunarodna zajednica, prihvaćali sva rješenja za mirno rješavanje unutarnjeg uređenja BiH, dok su Bošnjaci, prema vlastitom planu stvaranja građanske države “jedan čovjek – jedan glas”, u kojem se gubi konstitutivnost hrvatskog naroda, takve sporazume ili odbili potpisati, ili nisu postupali po dogovorenom.

Za svaku od ovih tvrdnj postoje dokazi, samo treba imati volje čitati ih i imati volje za istinom.

Pitanje udruženog zločinačkog pothvata nije samo pitanje optuženika i njihovih branitelja. Posljedice koje pravomoćna presuda o udruženom zločinačkom pothvatu može imati jesu i sigurnosno i političko pitanje.

U tijeku 1992., dok su HVO i TO, koja je kasnije prerasla u ABiH, bili sveznici u obrani od agresije JNA/VRS, prvo kao humantarni radnici, a zatim i kao vojnici, počeli su u BiH dolaziti Mudžahedini, borci iz islamskog svijeta, kao pomoć muslimnima koji su od strane VRS bili protjerani i napadani.

Mudžahedini su donijeli radikalni islam i elemente vjerskog rata i bitno pridonijeli ideji napada
na dotadašnje saveznke -Hrvate. Tvrditi da su mudžahedini bili propaganda Hrvata iz BiH, kako bi se prisililo Hrvate Srednje Bosne da napuste područja na kojma su stoljećima živjeli, iako stvarna opasnost od njih nije prijetila, nerazumno je i neutemeljeno i zlonamjerno, a nažalost, sadašnjost to demantira.

Danas smo svjedoci, osim prisustva radikalne islamske struje u Bosni i Hercegovini i pravosudnog rata protiv Hrvata, procesuiranjem zapovjednika i pripadnika HVO-a bez utemeljenja optužnca na činjenicama i elementima potrebnm za pozivanje na kaznenu odgovornost.

S druge strane, napadi Armije BiH na HVO i Hrvate i prostore na kojima su živjeli i posljedice tih napada nisu procesuirani niti se o njma govorilo.

Nisu procesuirani zločini nad Hrvatima u općini Konjic počinjeni u ožujku 1993. (znatno prije Ahmića), zločin u Uzdolu, Stipića livade, Buhine kuće, Križančevo selo, Guča Gora, Travnik, zločini na području općine Čapljina i Stolac u 7. i 9. mjesecu 1993. i na mnogim drugim mjestimaa gdje su nad Hrvatima izvršeni zločini.

Masovni i stravični zločni.

Neprihvatljivo je, zbog žrtava, isticati Ahmiće i Stupni do, a šutjeti i ne procesuirati zločine, nad Hrvatima. Žrtve moraju imati isti pijetet i sve žrtve imaju pravo da se osude osobe koje su za njhove smrti, ranjavanja i fizičke patnje odgovorne.

Logori su crna točka na savijesti i Srba i Bošnjaka i Hrvata, jer su ih sve tri strane imale. Ne poriču se zločni i ne mogu se poricati, ali se može i mora inzistirati, da odgovorni za zločine budu procesuirani, bez obzira kojoj su od sukobljenih strana pripadali. No, bitno je da to budu osobe odgovorne za zločine, a ne osobe odabrane političkom odlukom i protivno kaznenopravnim kriterijma.

Ratni sukobi, bili su najpogubniji upravo za Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Gledano u postotcima, a nakon popisa stanovništva u 2013. , najviše Hrvata nedostaje u odnosu na popis iz 1991.g.

Egzaktni podaci popisa stanovništva iz 2013. nesumnjivo ukazuju da su u ratu u Bosni i Hercegovini najveće žrtve bili Hrvati, no ne radi politike Herceg Bosne, Dr. Franje Tuđmana i Gojka Šuška, kao “šestorke” u Den Haagu, nego zbog agresije JNA/ VRS i ofanzivnih operacija Armije RBiH.

Ako su Hrvati žrtve, a jesu, onda je neodrživa teza o HZ HB kao tvorevini usmjerenoj protiv Bošnjačkog naroda.