Dr. Božo Ljubić: U Bosni i Hercegovini postoji konsenzus oko Europske unije, ali nažalost ne postoji konsenzus oko Bosne i Hercegovine

Četiri su dana do općih izbora u Bosni i Hercegovini. U njih se ulazi s neizvjesnošću i dubljim unutarnjim problemima nego što je sami izborni ishod. Predsjedatelj Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH  i predsjednik Glavnoga vijeća HNSBiH Božo Ljubić vjeruje da će pobjednici već od 13. listopada početi raditi na zaustavljanju dalje štete državi i njezinim građanima. Često znate reći kako je BiH u krizi u posljednjih 20 godina. No, čini se da se po brojnim parametrima stanje u posljednje četiri godine pogoršava. Može li se, liječničkim iskustvom, stanje kronične upale samozaliječiti i što se događa ako se ne utvrdi točna dijagnoza i primijeni odgovarajuća terapija? Nema samoizlječenja jer se radi o progresivnom poremećaju koji po inerciji vodi k slomu sustava. Liječnički rečeno, Bosna i Hercegovina je ušla u fazu tzv. “circulus vitiosus”, začaranog kruga iz kojeg nema izlaza primjenom palijativnih mjera. Samo radikalna intervencija je u stanju prekinuti ovu smrtonosnu spiralu propadanja. Predugo smo u Bosni i Hercegovini živjeli u neutemeljenoj nadi da će stvari krenuti nabolje po nekoj inerciji, zaboravljajući da je privid funkcioniranja sustava održavan prvenstveno intervencijom međunarodnog čimbenika i financijskim injekcijama izvana, donatorskim, kreditnim ili doznakama dijaspore. Mogu li stvari jednostavno krenuti nabolje u društvu u pogledu očekivanja boljega života, zapošljavanja, popravljanja ukupnog standarda, boljeg obrazovanja bez reformi? Mogu jer mi u Bosni i Hercegovini imamo neophodne uvjete za to; ljudske resurse, prirodna bogatstva, neophodnu regionalnu stabilnost i europsku perspektivu. Međutim, bez radikalnih reformi ne. 
A što je onda po vama uvjet svih uvjeta? Uvjet svih uvjeta je novi ustavni dogovor tri konstitutivna naroda o novoj ustavnoj i administrativnoj strukturi zemlje koji će eliminirati strahove koji u Bosni i Hercegovini determiniraju ponašanje političkih predstavnika, ali i opredjeljenje građana sva tri državotvorna naroda. Strah kod Bošnjaka da bi mogli izgubiti državu, strah kod Srba da bi mogli izgubiti autonomiju koju su dobili u Daytonu, strah kod Hrvata da bi mogli izgubiti narodni politički subjektivitet odnosno i samo pravo na Bosnu i Hercegovinu. Novi ustavni dogovor treba biti takav da eliminira bilo koji od ovih strahova i da dođemo u situaciju da naše političko djelovanje slijedi tri interesa umjesto tri straha. Prvi neophodan korak počinje 13. listopada kada budu poznati rezultati izbora. Izborni pobjednici kod sva tri naroda trebaju priznati i prihvatiti partnere koji su dobili većinsko povjerenje svog naroda pa makar to bilo 50% plus jedan glas i odbaciti svaku pomisao da pokušaju stvarati neku parlamentarnu većinu sa strankama bez većinskog narodnog legitimiteta na bilo kojoj razini, makar im to postojeći Ustav ili Izborni zakon omogućavao. Tek tada se stječu uvjeti da na osnovi međusobnog uvažavanja sagledamo zajedničke interese i krenemo u sljedeću fazu konsolidacije odnosa i usvajanja neophodnih reformi i promjena uključujući i ustavnu reformu i reformu Izbornog zakona. Kako komentirate tvrdnje pojedinih političara, uglavnom građanske orijentacije čija se ‘strateška dubina’ poklapa s interesima bošnjačke politike, da je hrvatsko pitanje takozvano? Kakva “strateška dubina”, to je strateška zabluda i greška koja je i osnovni uzrok ovog začaranog smrtonosnog kruga u koji je Bosna i Hercegovina zapala. Hrvatsko pitanje je fundamentalno pitanje same mogućnosti Bosne i Hercegovine kao prosperitetne i samoodržive države. Nedavno su bosanskohercegovački biskupi jasno upozorili da postoji opasnost od ponavljanja četverogodišnjeg hoda unatrag, zastoja ako se Hrvate ‘ukloni s realne političke scene’? Katolička crkva kako u Bosni i Hercegovini tako i Vatikan su prije dvadeset i dvije godine podržali neovisnost Bosne i Hercegovine, a kasnije i njenu stabilizaciju i europsku perspektivu. Ta podrška je bila podrška Bosni i Hercegovini kao multietničkoj i multikonfesionalnoj državi u kojoj će njezina tri narodna i vjerska entiteta biti priznata na jednak način. Ta podrška je bila izraz istinske strateške dubine, izraz uvjerenja da je takva Bosna i Hercegovina najbolji interes i njenih naroda i građana, ali i zalog za širu regionalnu stabilnost i suradnju. Ako bi bilo koji od ova tri državotvorna entiteta na bilo koji način bio eliminiran, ova država nema uvjeta ne samo ostvariti unutarnju stabilnost, već bi bila destabilizirajući čimbenik u regiji i Europi. Zapravo bi izgubila razlog svog postojanja. Tako ja shvaćam stajališta bosanskohercegovačkih biskupa i Vatikana ako hoćete. Istodobno, vodeći  političari iz Zagreba, nevažno radi li se o vlasti ili oporbi, inzistiraju da u vlasti budu legitimni predstavnici naroda. Kako tumačite da pojedini hrvatski političari ignoriraju takva upozorenja te srljaju u pokušaj nove alijanse, platforme? To u osnovi proizlazi iz njihove hipertrofirane, u osnovi mahnite ambicije koja ih tjera na nešto što ih nadilazi. Iz nemogućnosti da to ostvare na način koji bi zadovoljio i njihove osobne ambicije i interese, ali i hrvatske težnje i interese, oni biraju osobni interes, tražeći podršku od predstavnika drugog naroda. Međutim, ta mahnita ambicija ne da im vidjeti, ne samo kako će se to odraziti na njihovu budućnost, već ni kako su završili oni koji su to isto uradili u prošlosti. U tome kontekstu se u određenim bošnjačkim krugovima nazovi intelektualaca špekulira kako bi se i ovoga puta izborna mašinerija mogla umiješati u izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Vjerujete li da ovoga puta može uspjeti ova manipulacija? Pokušaja ima, ne treba ih podcijeniti, a uvjeren sam da ovoga puta manipulacija neće uspjeti barem kad je u pitanju izbor hrvatskog člana Predsjedništva. Rekoh pokušaja ima. Međutim za razliku od izbora 2006. i 2010. sada izravno i formalno iza ovog projekta ne stoje bošnjačke stranke. Sada su tu ulogu preuzeli neki „neovisni intelektualci“, dio sarajevskih medija i znatan dio bošnjačkog „nevladinog sektora“. Način kako oni promoviraju i favoriziraju jednog kandidata za hrvatsko mjesto u Predsjedništvu (namjerno ne kažem hrvatskog člana Predsjedništva) pokazuje kako određeni bošnjački gremij još svojom „strateškom dubinom“ smatra izbor „hrvatskog člana Predsjedništva“ većinskim bošnjačkim glasovima. Zapravo izgleda da im je više stalo umjesto Hrvata izabrati člana Predsjedništva nego tko će biti bošnjački član Predsjedništva smatrajući da će ovaj, tko god to bio, biti izraz bošnjačke političke volje. Nama je sada jednako važno, ako ne i važnije, izabrati najmanje dvanaest legitimnih hrvatskih izaslanika u Dom naroda Federacije i time definitivno otkloniti mogućnost da neka druga većina pokuša neki, već viđen, projekt formiranja vlasti na razini entiteta ili države bez većinskog hrvatskog izbornog legitimiteta. Hrvatski odgovor je izlazak na izbore i plebiscitarna podrška kandidatu za hrvatskog člana Predsjedništva Draganu Čoviću i zajedničkoj listi stranaka Hrvatskog narodnog sabora. Što će biti s HNS BiH nakon izbora, hoće li se otvoriti i drugim političkim opcijama, proširiti svoj utjecaj i postati svehrvatski parlament? Mi smo na Predsjedništvu HNS BiH prihvatili neophodne dokumente nužne za institucionalizaciju HNS-a kao pravnog subjekta. U sljedećih desetak dana sjedište HNS-a prelazi u prostor i fizički odvojen od bilo koje stranke članice HNS-a. Novi prijedlog Statuta predviđa uključenje ne samo u HNS, već i u samo Predsjedništvo predstavnika svih stranaka koji imaju barem jednog izabranog zastupnika na bilo kojoj razini od općinske do državne, kao i predstavnika kulturne, umjetničke, znanstven i akademske sfere. Uvjet je da prihvate dokumente i ciljeve HNS-a. Zato pozivam sve buduće izabrane zastupnike i stranke bez obzira jesu li formalno uključeni u tijela HNS-a, vrata HNS-a su vam otvorena pod uvjetima koje sam naprijed naveo, te da ne prihvaćaju biti dijelom vlasti bez većinskog narodnog hrvatskog legitimiteta. Dakle, Hrvatski narodni sabor ide dalje sve do ostvarenja pune ustavne jednakopravnosti Hrvatskog naroda i nakon toga. Europska unija je u sljedećih pet godina zaključala svoja vrata. Može li se takva poruka dodatno negativno odraziti na BiH, u zaustavljanje reformi ili pak vjerujete da bi njemačka inicijativa, ali i domaća pamet mogli biti dovoljni za kvalitetni iskorak pospremanja prije svega međunacionalnih odnosa i pitanja? Europska unija je jedan od rijetkih konsenzusa koji u Bosni i Hercegovini postoje. Za nas je važno da EU uključenje Bosne i Hercegovine i ostalih zemalja koje oni smještaju u zapadni Balkan smatraju strateškim interesom EU. Jasno je da u najmanje sljedećih pet godina neće biti prijema novih članica (vjerojatno i duže) i ja to ne vidim kao neki veliki problem. Mnogo važnije je da ubrzano usvajamo standarde i stečevinu EU i da se na taj način osposobljavamo biti respektabilan partner EU, nogometnim rječnikom rečeno da se osposobljavamo ravnopravno igrati barem u Europskoj ligi ako već ne u Ligi prvaka. Naravno, s time idu i velika financijska sredstva, uvjeren sam da imamo i dovoljno pameti produktivno ih iskoristiti. Problem je, međutim, da se vratim na početak našeg razgovora, to što u ovom trenutku u Bosni i Hercegovini postoji konsenzus oko Europske unije, ali nažalost ne postoji konsenzus oko Bosne i Hercegovine. a