Biskup Komarica je izrazio svu dramatiku položaja Hrvata u BiH posebno u Republici Srpskoj

Banjalučki biskup Franjo Komarica doživljava medijski linč najviših nositelja vlasti, političkih stranaka, raznih udruga i samih novinara povodom izjava danih tijekom posjete službenog izaslanstva Hrvatskog sabora predvođenog predsjednikom Sabora akademikom Reinerom.

Kako sam osobno imao prilike nazočiti kao službeni izaslanik Hrvatskog sabora na komemoraciji žrtvama Bleiburga i Križnog puta te kao dio delegacije Sabora u Banja Luci, svjedokom sam svega što je biskup Komarica govorio.

Osnovni duh poruka biskupa Komarice je bio na tragu pomirenja i suradnje ali je jasno izrazio i svu dramatiku položaja Hrvatskog naroda u B i H posebice u entitetu Republika Srpska na čijem teritoriju se najvećim dijelom proteže i njegova biskupija.

Čovjek koji se dosljedno zauzimao uvijek za mir, suživot i pomirenje, nikako nije zaslužio osudu i presudu. I to samo zato što se osudio izreći svoje mišljenje o stanju u svojoj biskupiji. Može se nekome ne svidjeti Komaričine usporedba stradanja na Bleiburgu i stradanja Hrvata katolika u njegovoj biskupiji, ali on ima pravo i obvezu upozoravati na stanje svojih vjernika.

Naravno ne treba biti filozof pa shvatiti da je biskup Komarica usporedio Bleiburg s Banja Lukom metaforički, a ne statistički. No, za njega je  zasigurno takva usporedba bila potrebna da bi istaknuo svu tragediju koju su doživjeli vjernici iz njegove biskupije i sadašnjega entiteta Republika Srpska.

On zasigurno nije imamo namjeru negirati zločine u prošlim ratovima, već pozvati na savjest i obvezu odgovorne da se posljedice prošloga rata isprave koliko je to moguće. Umjesto poziva na argumentiranu raspravu i moguću akciju, biskup Komarica doživio je najbrutalniji politički i medijski napad.

Biskup Komarica je postao meta odgovorna za sva stradanja u povijesti srpskoga naroda u toj verbalnoj ofenzivi kao da je sva moć bila koncentrirana u prošlom stoljeću u njegovim rukama. No, izostale su reakcije na istinu, kao  i u bezbroj prilika do sad o kojoj on stalno govori da je u njegovoj biskupiju ili općenito u RS ostalo manje od sedam-osam posto prijeratnih Hrvata katolika. Oni nisu nestali iz svoga zavičaja zato što im je bilo dobro, već zbog terora, straha za život sebe i svoje djece.

Osobno sam se imao prilike uvjeriti u svu tragiku položaja prognanih i preostalih Hrvata u entitetu Republika Srpska, tijekom prijema delegacija njihovih udruženja u Saboru  ali i tijekom razgovora s predstavnicima u Banja Luci. Pitam da li predstavnike vlasti entiteta Republika Srpska brine zabrinutost Hrvata koji su živjeli ili žive u RS odredbama Zakona o porezu na imovinu koja je devastirana, nedostupna i neiskoristiva te prijetnja oduzimanjem iste ako se porez ne plati u određenom roku. Da li iste predstavnike vlasti brine činjenica da hrvatski logoraši logora  u Republici Srpskoj tražeći sudskim putom svoja prava, redovito pred sudovima RS gube sudske procese a onda plaćaju astronomske sudske troškove što ih onda  motivira na iseljavanje ili demotivira na povratak.

Ovo su pitanja koja bi trebala brinuti vlasti  entiteta RS a ne vapaji biskupa Komarice.  Umjesto toga koriste se za frontalni napad na Katoličku crkvu i na Republiku Hrvatsku. Ponavljaju se povijesni mitovi o vlastitim žrtvama u prošlosti, umjesto da se razgovara o sadašnjosti i stvaranju uvjeta da se više ne događaju nove žrtve ni iz jednoga naroda i vjere.  Pravdaju se zločini progona Hrvata s banjalučkoga područja, gdje nije bilo oružanih sukoba i gdje Hrvati uopće nisu bili naoružani, sa zločinima iz Drugoga svjetskoga rata.

Napadi na biskupa Komaricu su još jedno svjesno i uporno bježanje od istine i od preuzimanja odgovornosti za sadašnje stanje u RS. A bez suočavanja s istinom teško je očekivati pomirenje i izgradnju povjerenja među ljudima i narodima.

 

Predsjednik Odbora za Hrvate izvan Hrvatske

Prof.dr.sc. Božo Ljubić